Blog

Kada se priča o raftingu, većinu ljudi to asocira na avanturu, zabavu, druženje i uživanje u čarima netaknute prirode, ali sami počeci raftinga nisu bilo nimalo zabavni, a priroda nije ostajala netaknuta, naprotiv – i dan danas su vidljivi ožiljci...

Naime, krajem XIX, austro-ugarska vlast je organizovala eksploataciju šume u kanjonu Tare, a budući da je transport strmim i uskim putevima bio nemoguć, iskorišćena je neukrotiva snage rijeke.

Balvani su spajani pomoću čeličnih sajli, a onda su takvi lageri, zvani triftovi, kretali na svoj neizvjestan put ka Foči gdje se obavljala dalja prerada drveta.  

Sam posao triftara je bio fizički izuzetno naporan i prije svega, jako rizičan. Često se dešavalo da se balvani zaglave u uskim dijelovima kanjona ili na nekoj stijeni i da se formiraju lageri visoki i po desetak metara. Tada je dolazila do izražaja vještina triftara koji nisu bili samo fizički snažni, već vješti, brzi i mudri jer se svaki pogrešan korak često plaćao životom. Najspretniji među njima su bili “poštari” čiji je zadatak bio da odglave čitav lager koji bi uz zaglušujuću buku nastavio svoj put… Poslednji trift se nazivao Hodarica i njihov zadatak je bio da otiskuju balvane koji su zaostali u gustom žbunju uz obalu.

Posao je bio dobro plaćen, ali su mnogi triftari na kraju platili životom. Brojna su mjesta na Tari koja zato nose imena po njima, kao npr. Lazov kamen i Sobov kamen, a imena bukova kao što su Mahnita vrela i Vučje grlo slikovito opisuju sa kakvim opasnostima su se nosili ovi neustrašivi ljudi.

Na određenim mjestima na rijeci su stabla zaustavljana radi markiranja i klasifikacije, a jedno od takvih mjesta je Uzlup, suženje u dijelu kanjona gdje je Tara najdublja u svom donjem toku. Na Uzlupu se nalazila brana čije ostatke možemo vidjeti i dan danas, a koji su nemi svjedoci uzaludnih pokušaja ljudi da obuzdaju snagu Tare.

U fočanskom muzeju se mogu pronaći podaci da je prvi spust radi rekreacije i uživanja u čarima prirode organizovan 1906. godine kada je austrijski šumarski inženjer angažovao jednog triftara da ga spusti niz Taru od Šćepan polja do Foče na drvenom splavu. To bi se možda moglo smatrati začecima raftinga, ali današnji, moderni rafting, svoj puni zamah doživljava krajem XX i početkom XXI vijeka.

Iako je triftarenje sada već daleka prošlost, a triftari otišli u legendu, moramo odati priznanje njihovoj hrabrosti i osjećati zahvalnost jer su upoznavajući tok rijeke i njenu ćud omogućili da mi danas bezbjedno uživamo u raftingu.